Prvi svjetski rat

Prvi svjetski rat
WWImontage.jpg
Datum28. septembra 1914. - 11. septemvra 1918.
LokacijaEuropa, Afrika i Srednji istok
Casus belliSarajevski atentat (28. lipnja), Austrija objavljuje rat Srbiji (28. srpnja), Rusija mobilizira vojsku na Austro-Ugarsku (29. srpnja)
Teritorijalne
promjene
Raspad Austro-Ugarske, Osmanskog Carstva i Njemačkog Carstva. Rusija iz carstva pretvorena u novu državu. Stvorene mnoge nove istočnoeuropske države.
Zaraćene strane
Antanta

Francuska Francuska
Italija Kraljevina Italija
Rusija Rusko Carstvo
Srbija Kraljevina Srbija
Ujedinjeno Kraljevstvo Britanski Imperij
Sjedinjene Američke Države SAD
viš.
Centralne sile

Austro-Ugarska Austro-Ugarska
Bugarska Bugarsko Carstvo
Njemačka Njemačko Carstvo
 Otomansko Carstvo
Komandanti i vođe
Francuska Joseph Joffre
Francuska Ferdinand Foch
Francuska Robert Nivelle
Francuska Philippe Pétain
Francuska Georges Clemenceau
Italija Vittorio Emanuele III
Italija Luigi Cadorna
Italija Armando Diaz
Italija Vittorio Orlando
Rusija Nikolaj II
Rusija Aleksej Brusilov
Ujedinjeno Kraljevstvo George V
Ujedinjeno Kraljevstvo Herbert Henry Asquith
Ujedinjeno Kraljevstvo David Lloyd George
Ujedinjeno Kraljevstvo Douglas Haig
Ujedinjeno Kraljevstvo John Jellicoe
Sjedinjene Američke Države Woodrow Wilson
Sjedinjene Američke Države John J. Pershing
Srbija regent Aleksandar
Srbija Pavle Jurišić
Austro-Ugarska Franz Joseph I
Austro-Ugarska Karl I
Austro-Ugarska Conrad von Hötzendorf
Austro-Ugarska Svetozar Borojević
Austro-Ugarska Stjepan Ljubičić
Austro-Ugarska Oskar Potiorek
Austro-Ugarska Stjepan Sarkotić
Njemačka Wilhelm II
Njemačka Erich von Falkenhayn
Njemačka Paul von Hindenburg
Njemačka Reinhard Scheer
Njemačka Erich Ludendorff
Njemačka August von Mackensen
Otomansko Carstvo Mehmed V
Otomansko Carstvo İsmail Enver
Otomansko Carstvo Kemal Atatürk
Bugarska Ferdinand I
Žrtve i gubici
Poginulih vojnika:
5.520.000
Ranjenih vojnika:
12.831.000
Nestalih vojnika:
4.121.000[1]
Poginulih vojnika:
4.386.000
Ranjenih vojnika:
8.388.000
Nestalih vojnika:
3.629.000[1]

Prvi svjetski rat bio je globalni oružani sukob između dva saveza država (Antanta i Središnje sile) koji se odvijao na više kontinenata od 28. srpnja 1914. do 11. studenog 1918. Posljedica rata bilo je više od 40 milijuna žrtava, uključujući približno 15 do 20 milijuna mrtvih vojnika i civila,[2] - čime je to jedan od najsmrtonosnijih sukoba u modernoj ljudskoj povijesti - i značajna razaranja država i ekonomija, te se smatra prvim ratom globalnih, svjetskih razmjera. Stoga je prvotno nazivan Veliki rat ili Rat koji će okončati sve ratove. Oko 60 milijuna europskih vojnika bilo je mobilizirano od 1914. do 1918.[3][4]

Prvi svjetski rat vodila su dva velika saveza. Sile Antante u početku su činile Ujedinjeno Kraljevstvo, Rusko Carstvo i Francuska, te njihovi teritoriji i protektorati. Brojne druge države pridružile su se silama Antante, od kojih su najvažnije bile Kraljevina Italija, koja se pridružila u travnju 1915., i Sjedinjene Američke Države, koje su u rat stupile u travnju 1917. Središnje sile činili su Njemačko Carstvo i Austro-Ugarska. Osmansko Carstvo pridružilo se Središnjim silama u listopadu 1914., a godinu dana poslije to je napravila i Kraljevina Bugarska. Do završetka rata od europskih zemalja samo su Nizozemska, Švicarska, Španjolska i skandinavske zemlje ostale službeno neutralne, iako su mnoge pružale financijsku i materijalnu pomoć jednoj strani u ratu.

Neposredni povod ratu bio je atentat na austrougarskog prijestolonasljednika, nadvojvodu Franju Ferdinanda u Sarajevu 28. lipnja 1914., koji je izvršio Gavrilo Princip. Napad Austro-Ugarske na Srbiju aktivirao je niz savezništava koji su pokrenuli lančanu reakciju objava rata. Za mjesec dana veći se dio Europe zaratio.

Rat se vodio na nekoliko bojišta koja su naširoko okruživala Europu. Zapadno bojište odlikovalo se sustavom rovova i utvrđenja koje je odvajala ničija zemlja.[5] Ova su se utvrđenja prostirala dužinom većom od 600 km[5]. Na Istočnom bojištu velika prostranstva istočnoeuropskih nizina i ograničena željeznička mreža nisu omogućile da se ovdje razvije stanje kao na Zapadu, iako su sukobi bili podjednako žestoki. Na balkanskom, bliskoistočnom i talijanskom bojištu također su vođene žestoke borbe, a bitke su se odvijale i na moru te prvi put - i u zraku.

Rat je završen potpisivanjem nekoliko mirovnih sporazuma, od kojih je najvažniji Versajski ugovor 28. lipnja 1919., iako su sile Antante potpisale primirje s Njemačkom 11. studenog 1918. Najuočljivija posljedica rata bila je nova teritorijalna podjela Europe. Sve članice Središnjih sila izgubile su teritorij, a stvorene su nove države. Njemačko Carstvo izgubilo je svoje kolonije, proglašeno je odgovornim za rat i prinuđeno da plaća veliku odštetu. Austro-Ugarska i Osmansko Carstvo bili su ukinuti. Od teritorija koje je zauzimala Austro-Ugarska stvorene su Austrija, Mađarska, Čehoslovačka i Kraljevina SHS. Osmansko Carstvo je ukinuto: teritoriji carstva izvan Anadolije bili su dodijeljeni silama Antante kao protektorati, a jezgra Osmanskoga Carstva reorganizirana je u Republiku Tursku. Rusko Carstvo, koje je izašlo iz rata nakon oktobarske revolucije, izgubilo je veliki dio svoje zapadne granice, a na tim teritorijima stvorene su nove države: Finska, Estonija, Latvija, Litva i Poljska. Nakon rata osnovana je Liga Naroda kao međunarodna organizacija posvećena izbjegavanju budućih ratova i rješavanju sporova između država diplomatskim putem. Prvi svjetski rat označio je kraj poretka koji je postojao nakon Napoleonovih ratova i bio je važan faktor izbijanju Drugog svjetskog rata.

Pozadina

Uzroci

Uzroci Prvoga svjetskog rata mnogobrojni su i složeni, ali svoj korijen uglavnom imaju u neravnomjernom ekonomskom razvoju vodećih europskih zemalja u 19. stoljeću, odnosno činjenicom da su se mnoge države - kao Njemačka, Italija i Japan - iz političkih i drugih razloga relativno kasno profilirale kao velike sile te nisu mogle ravnopravno konkurirati Velikoj Britaniji i Francuskoj u kolonijalnoj ekspanziji.

Drugi važan razlog bio je procvat nacionalizma kao dominantne ideologije u Europi 19. stoljeća. S obzirom na to da se granice država uglavnom nisu poklapale s etničkim granicama, stvarno ili izmišljeno ugnjetavanje sunarodnjaka s druge strane granice bilo je stalan izgovor za rat, dok su stara, ali još uvijek postojeća, višeetnička carstva kao Austro-Ugarska ili Osmansko Carstvo postala sve nestabilnija. S obzirom na postupni porast slobode tiska i demokratskih standarda u mnogim europskim državama, vlade su postajale sve ovisnije o javnom mišljenju i sporove s drugim državama postajalo je sve teže rješavati diplomatskim putem. Nacionalizam je često prerastao u šovinizam, a u Njemačkoj i u rasizam, odnosno teze o superiornosti germanskih nad slavenskim narodima, što je Drugi Reich vodilo u gotovo neizbježni sukob s Rusijom u kojoj je u to doba dominirao panslavizam.

Eskalaciju svih tih procesa u globalni sukob sprečavao je diplomatski sustav ravnoteže sila ustanovljen na Bečkom kongresu 1815. godine. Taj je sustav nakon francusko-pruskog rata modificiran nastojanjem njemačkog kancelara Otta von Bismarcka da spriječi savez između Francuske i Rusije, koji bi novonastalu državu natjerao da ratuje na dvije fronte.

Bismarckova su nastojanja da očuva mir putem diplomacije prestala nakon što je na njemačko prijestolje sjeo militantni car Vilim II. On je smatrao da Njemačka, kao vojnički i ekonomski najsnažnija država u Europi, može svrgnuti Britansko Carstvo s mjesta jedine globalne supersile. Zbog toga je njemačka vanjska politika postala sve agresivnija, a Njemačka je uložila velike napore da stvori ratnu mornaricu koja bi mogla Britancima oteti dominaciju nad svjetskim morima i tako preoteti britansko kolonijalno carstvo.

Europa se dijeli na blokove

Zemljovid svijeta 1917 godine. Antanta-zelena boja, Trojni Savez-žuta boja, Neutralne države-sivo.

Nakon sklapanja saveza Antante (Velika Britanija, Francuska, Rusija) i Trojni Savez (Njemačka, Austro-Ugarska, Italija) političke velesile sve su se više naoružavale. Nakon slabljenja Osmanskog Carstva i Balkanskih ratova, Balkan je i dalje bio žarište sukoba. Oko njega su se nadmetale Austro-Ugarska i Rusija koja je podržavala Srbiju kao glavnog neprijatelja Austro-Ugarske na Balkanu.

Diplomatske krize

Glavni članak: Uvod u Prvi svjetski rat

Nakon što su počele ozbiljne diplomatske krize i prijetnje ratom krajem 19. stoljeća - čemu je povod bio incident u Fashodi i Burski rat - europske sile počele su izdvajati sve više sredstava u vojne svrhe. Taj je fenomen bio nazvan utrkom u naoružanju, i bio je najvidljiviji na pomorskom polju, pogotovo u slučaju Britanije i Njemačke koje su se natjecale da sagrade što veći broj modernijih bojnih brodova.

Kako bi zaštitili svoje ekonomskopolitičke interese, Velika Britanija i Francuska 1904. godine stvaraju savez Antanta. Njima će se 1907. godine pridružiti i Rusko Carstvo, iako to nije ni bilo potrebno zbog prijašnjeg saveza stvorenog 1894. godine između Petrograda i Pariza.

S druge strane, Trojni savez bio je stvoren 1882. između novih sila (Kraljevina Italija, Njemačko Carstvo), koje su htjele osvojiti kolonije, i Austro-Ugarske koja je tražila zaštitu od Rusije.

U manje od deset godina prije početka Prvoga svjetskog rata Europa je bila potresena s četiri velike krize koje su gotovo dovele do početka oružanih operacija. Tijekom prve marokanske krize 1905. godine Francuska će se mobilizirati za rat protiv Njemačke. Samo tri godine poslije slijedi Bosanska kriza kada Austro-Ugarska vrši mobilizaciju protiv Kraljevine Srbije. Sljedeća kriza 1911. godine prolazi bez velikih ratnih priprema, ali sada su već sve velesile napete u očekivanju izbijanja rata. Bez obzira na činjenicu da rat počinje tek nakon Sarajevskog atentata 1914. godine, politička odluka o ratu donesena je već u prosincu 1912. godine kada njemačka vlada donosi odluku o početku antiruske kampanje. Situacija u Ruskom Carstvu bila je slična budući da tamošnje stanovništvo pod političkim utjecajem ideja panslavizma smatra kako su Nijemci (Njemačka i Austro-Ugarska) glavni neprijatelji Rusa.

Ultimatumi koji vlade međusobno šalju jedna drugoj 1912. i 1913. jasno ukazuju na ono što će se dogoditi godinu dana poslije.

Ratni planovi

Promjene su bile nešto manje vidljive na kopnu. Većina europskih vojski svoju je doktrinu i ratne planove temeljila na iskustvima 19. stoljeća, prije svega francusko-pruskog rata. Smatralo se kako je za uspjeh u ratu najvažnije u što kraćem roku mobilizirati što je moguće veći broj ljudi te ih detaljno razrađenim sustavom željezničkog transporta koncentrirati na neprijateljskoj granici odakle će se masovnim obuhvatnim manevrom, odnosno opkoljavanjem neprijatelja, sukob riješiti u jednoj velikoj odlučnoj bitci u roku mjesec-dva dana. Najrazrađeniji primjer takvog razmišljanja bio je njemački Schlieffenov plan, koji je predviđao da se francuske snage na granici iznenade obuhvatnim manevrom kroz neutralnu Belgiju, te da se nakon sloma Francuske njemačka vojska okrene prema Rusiji, za koju se držalo da neće moći u tako kratkom roku ugroziti njemačke granice na istoku.

Ono što ti planovi nisu uzimali u obzir bila je veličina vojski, koje su ljudstvom daleko premašivale one iz 19. stoljeća, odnosno koje dotadašnja logistika, temeljena na konjskim zapregama, nije bila u stanju adekvatno opskrbljivati.

Mnogo važniji bio je nagli razvitak naoružanja. Brzometna puška - koja je izvježbanom vojniku omogućavala da u minuti ispali deset puta više metaka nego u 19. stoljeću - postala je standardno oružje pješadije. Slično je bilo i s brzometnom artiljerijom, koja je imala daleko veći domet, preciznost i razornu moć. Europske su vojske također od početka 20. stoljeća opskrbljivane modernim mitraljezima. Od početka 20. stoljeća u vojne se svrhe počeo koristiti nedavno izumljeni radio, a deset godina poslije i avijacija, pretežno za izviđanje.

No europske vojne vođe sve su to uglavnom ignorirale. Razlog tome bio je relativno dug period mira u Europi - tzv. Belle Epoque - tijekom kojeg glavne europske vojske nisu imale prilike testirati novo oružje jedni protiv drugih. Britanci, koji su imali malu profesionalnu vojsku, uveli su doduše određene inovacije poučene iskustvima iz Burskog rata, dok je Rusija također počela modernizirati vojsku nakon poraza u rusko-japanskom ratu 1904. - 1905. godine. No, ostale su vojske uglavnom taktiku, strategiju i logistiku temeljili na iskustvima iz 19. stoljeća, stavljajući manje sukobe, poput talijansko-turskog ili dva balkanska rata, u istu razinu s kolonijalnim ratovanjem čija iskustva nisu primjenljiva na europske prilike.

Protivljenje ratu

Uoči zahuktalih priprema za rat, protiv ratnih kredita u svojim nacionalnim parlamentima su glasale dve od balkanskih radničkih partija (Srpska socijaldemokratska partija i bugarski „tešnjaci“ – levo krilo bugarske Socijaldemokratske partije) kao i ruski boljševici i menjševici.[6]

Predviđanje Durnova

Pjotr Nikolajevič Durnovo, ruski ministar unutrašnjih poslova koji je ugušio tamošnju revoluciju iz 1905. godine, u veljači 1914. šalje pismo caru Nikoli u kojem ga poziva da napusti savezništvo s Francuskom i Velikom Britanijom u korist Njemačke, budući da sadašnji savez nema nikakvih koristi za Rusiju, dok će posljedice u slučaju rata biti katastrofalne. Po njegovim riječima te će posljedice biti:

  1. Dugotrajni rat u kojem će najveće žrtve imati Rusija
  2. Mora se uzeti u obzir kako će u slučaju poraza obvezno doći do ekstremnog oblika socijalne revolucije u Rusiji
  3. U slučaju poraza Njemačke tamošnje stanovništvo postat će plodno tlo socijalističkih partija koje će iskoristiti patriotske osjećaje stanovništva za napad na režim koji ih je izdao.[7]

Na kraju, sve tri točke proročanstva su se ispunile. U Rusiju dolazi do ekstremnog oblika socijalističke revolucije (dolazak komunista na vlast), a u Njemačkoj do pojave nacionalsocijalizma.

Other Languages
Alemannisch: Erster Weltkrieg
žemaitėška: Pėrma svieta vaina
беларуская (тарашкевіца)‎: Першая сусьветная вайна
qırımtatarca: Birinci Cian cenki
emiliàn e rumagnòl: Prémma guèra mundièl
English: World War I
Esperanto: Unua mondmilito
estremeñu: I Guerra Mundial
Nordfriisk: Iarst Wäältkrich
Gàidhlig: An Cogadh Mòr
客家語/Hak-kâ-ngî: Thi-yit-chhṳ Sṳ-kie Thai-chan
Fiji Hindi: World War I
Bahasa Indonesia: Perang Dunia I
Patois: Wol Waar I
Basa Jawa: Perang Donya I
къарачай-малкъар: Биринчи дуния къазауат
Lëtzebuergesch: Éischte Weltkrich
Bahasa Melayu: Perang Dunia Pertama
မြန်မာဘာသာ: ပထမ ကမ္ဘာစစ်
مازِرونی: جهونی جنگ اول
Dorerin Naoero: Eaket Eb I
Plattdüütsch: Eerste Weltkrieg
Nedersaksies: Eerste Wealdkrieg
नेपाल भाषा: तःहताः १
norsk nynorsk: Den fyrste verdskrigen
Simple English: World War I
slovenščina: Prva svetovna vojna
Soomaaliga: Dagaalkii koowaad
српски / srpski: Први светски рат
Basa Sunda: Perang Dunya I
Türkmençe: Birinji jahan urşy
ئۇيغۇرچە / Uyghurche: بىرىنچى دۇنيا ئۇرۇشى
oʻzbekcha/ўзбекча: Birinchi jahon urushi
vepsän kel’: Ezmäine mail'man voin
Volapük: Volakrig balid