Švapski rat

Bitka kod Harda , prva veća bitka iz rata, na ilustraciji Luzerner Schillinga iz 1513.

Švapski rat (njemački: Schwabenkrieg) , poznat i kao Švicarski rat (njemački: Schweizerkrieg) u Njemačkoj te kao Engadinski rat (njemački:Engadiner Krieg) u Austriji bio je zadnji oružani sukob između Stare švicarske konfedereacije i dinastije Habsburg. Ono što je počelo kao lokalni sukob oko nadzora Val Müstaira i Umbrail Passa u Graubündenu uskoro je izmaklo kontroli kad su sukobljene strane pozvale u pomoć svoje saveznike: Habsburzi su pozvali svoje saveznike iz Švapske lige a federeacija tri lige se pridružila švicarskim trupama. Nasilje se ubrzo proširilo na dolinu Rajne i Bodensko jezero te čak do Sundgaua u južnom Elzasu.

Mnoge bitke su se vodile od siječnja do srpnja 1499. Nakon pobjeda u burgundskim ratovima Švicarci su imali dobro uvježbanu vojsku. Na švapskoj strani je pak, vladalo nepovjerenje među vitezovima i njihovim pješačkim postrojbama, neslaganje među vojnim vođama te općenito nesklonost za borbu kao i uvjerenje švapskih grofova da rat više koristi Habsburzima nego samom carstvu.[1] To se pokazalo pogubnim za njihovu stranu. Nakon pogibije glavnog carskog zapovjednika u bitci kod Dornacha gdje su Švicarci uvjerljivo pobijedili , car Maksimilijan nije imao izbora nego 22. rujna 1499. potpisati mir u Baselu . Iako je Švicarska službeno ostala dio Svetog rimskog carstva do Vestfalskog mira iz 1648. , ovaj ugovor ju je isključio iz nadležnosti cara i carskih poreznika i stoga ju de facto priznao kao zaseban politički entitet.

Pozadina

Jedan od uzroka ovog sukoba bilo je drevno nepovjerenje i neprijateljstvo između Stare Švicarske Konfederacije i dinastije Habsburgovaca, koju su postali carevi Svetog Rimskog Carstva od 1438. Od kraja 13. stoljeća, članovi švicarske konfederacije postupno su preuzimali kontrolu nad područjima koja su nekoć pripadala Habsburgovcima. Švicarska je postigla status carske neposrednosti. Oni su bili reichsfrei tj. podložni samo caru. Ovaj status dodjeljuje im dalekosežnu autonomiju unutar Svetog Rimskog Carstva, tim više kad je car stolovao u daljini. Prije 1438, carstvo i car su bili protuteža Habsburškima vojvodama i na strani Švicarske. Prethodni carevi su u više navrata podržavali konfederaciju u borbi protiv Habsburgovaca, u kojim su vidjeli jaka suparnika. Potvrdili su carske slobode (Reichsfreiheit) Švicarske u nekoliko navrata, a Švicarci su uspjeli u obrani svojih povlaštenih statusa u odnosu na Habsburgovce , koji su pokušavali vratiti svoja bivša područja .

Habsburgovci u carstvu u 15. stoljeću

Car Fridrih III

Kada se Fridrih III. Habsburški uspeo na prijestolje, Švicarci su bili iznenada suočeni s novom situacijom u kojoj se više nije moglo računati na podršku Carstva. Što je još gore, sukobi s habsburškim knezovima prijetili su da će postati sukobi sa samim Carstvom. Pod Fridrihovom vladavinom, to se ipak nije dogodilo. Fridrih je stao 1442 protiv Konfederacije u Starom züriškom ratu, gdje je podupirao grad Zürich, i on je također odbijao potvrditi carsku neposrednost članova Konfederacije. No Fridrihova vladavina nije ostavljala prostora za vojne operacije protiv Švicarske. U Austriji je Fridrih bio u sukobu prvom sa svojim bratom Albertom, a zatim se suočio s pritiskom Matije Korvina, koji ga je čak otjerao iz Beča i prisilio Fridrihov dvor da preuzme putujući stil života.[2]

Unutar carstva, Fridrih se suočio sa protivljenjem bavarske dinastije Wittelsbach i svog rođaka Žigmunda, koji je bio tada knez Tirola, Vorarlberga, i daljnje Austrije. Žigmund je također bio u sukobu sa Starom Švicarskom konfederacijom. Kad mu je papa Pio II u sukobu na imenovanje biskupa u Tirolu zabranio pristup, Švicarci su pripojili bivši habsburški teritorij Thurgau. Godine 1468, Žigmund se sukobio sa Švicarskom u ratu za Waldshut, koji je mogao završiti bez značajnih teritorijalnih gubitaka samo uz plaćanje velike otkupnine, što je financirao zalaganjem teritorija u Sundgau i Elzasa Karlu Ćelavoma, kraju Burgundije godine 1469.[3] Karlo nije, međutim, pomogao Žigmundu protiv Švicarske, i tako je Žigmund kupio natrag područja u 1474 i zaključio mir sa Konfederacijom, tzv. Ewige Richtung, iako ga car nikada nije priznao. [2] U nadolazećim burgundskim ratovima , Švicarska i Žigmund su se skupa borili protiv Karla Ćelavog.

Godine 1487, Žigmund je uredio brak Fridrihove kćeri Kunigunde sa knezom Albertom IV. bavarskim protiv volje njezina oca, te je otpisao neke od svojih teritorija u Tirolu i daljnjoj Austriji Albertu IV. Fridrih je intervenirao silom: osnovao je 1488. švapsku ligu , savez švapskih gradova, švapskih vitezova iz Saveza štita sv. Jurja i grofova Württemberga , Tirola i Vorarlberga. Uz njihovu pomoć, on je prisilio Wittelsbache na povrat područja koje je otpisao Žigmund. [2]

Godine 1490, Žigmund je bio prisiljen abdicirati i predati sve svoje teritorije Fridrihovom sinu Maksimilijanu I. Maksimilijan je oženio Mariju Burgundsku ,a nakon smrti Karla Ćelavog u Burgundskim ratovima time jenaslijedio burgundska područja: Vojvodstvo i grofoviju Burgundiju te Nizozemsku. On je preuzeo i proširio burgundsku upravu s više centraliziranima stilom vladanja, zbog koje su 1482 izbile pobune u gradovima i grofovijama, povezanih s Karlom VIII. , kraljem Francuske, protiv Maksimilijana. [4]Vojvodstvo Burgundija je bilo također francuski feud i Karlo VIII. odmah je potražio svoje pravo na nju. Prva faza ovog sukoba će trajati sve do 1489, držeći Maksimijana zauzetog u Nizozemskoj. On je čak 1488 pao u ruke svojih neprijatelja i bio je zatočen za četiri mjeseca u Brugesu. Oslobođen je bio tek kad je njegov otac poslao vojsku pod zapovjedništvom vojvode Alberta od Saske za njegov spas. Maksimilijan se naknadno vratio u Njemačku, ostavljajući bratića Alberta za svog predstavnika. Albert bi u narednim godinama, uspio potvrditi habsburšku hegemoniju u Nizozemskoj. [5]

Maksimilijan je bio izabran za kralja Rimljana 1486. na očevu inicijativu, te su oni zajedno od tada vladali. Nakon Fridrihove smrti 1493, Maksimilijan je preuzeo očeve posjede i tako ujedinio cijeli habsburški teritorij u svojim rukama. Iste godine, mir iz Senlisa je ujedno bio i kraj njegovih ratova protiv Francuza oko burgundskih posjeda , on je zadržao teritorije u Nizozemskoj i grofoviju Burgundiju, ali je morao ustupiti the Vojvodstvo Burgundiju francuskom kralju. [6] Maksimilijan je time nadzirao skoro sva područja koja su okruživala Staru Švicarsku Konfederaciju: Tirol i Vorarlberg na istoku, daljnju Austriju na sjeveru, te grofoviju Burgundiju na zapadu.

Švapska i Švicarska

Upit cara Fridriha da se pridruže švapskom savezu, Eidgenossen je glatko odbio: nisu vidjeli razlog da se pridruže savezu dizajniranom za daljnje habsburške interese, i bili su oprezni zbog ovog novog, relativno usko povezanog i moćnog saveza nastalog na njihovim sjevernim granicama. Nadalje, problem im je bio jaki aristokratski element u švapskoj ligi, bitno drukčijoj od njihove organizacije, koja je narasla u posljednjih dvjesto godina oslobađajući se od upravo takve aristokratske vladavine.

Na švapskoj strani, postojali su slični odnosi. Za obične ljude u Švapskoj, neovisnost i sloboda Eidgenossena bili je snažan i privlačan uzor. Mnogi baruni u južnoj Švapskoj su se bojali da će na vlastitim posjedima dioživjeti bune i zahtjev za pridruženje Švicarskoj Konfederaciji. [7] Ovi strahovi nisu bili sasvim neosnovani: Švicarska je počela oblikovati saveze sjeverno od Rajne, zaključivši prvi ugovor s Schaffhausenom 1454, a zatim i ugovore sa gradovima kao daleko kao Rottweil (1463) ili Mulhouse (1466).

Grad Konstanz i njegov biskup bili uhvaćeni u sredini između ova dva bloka: držali su posjede u Švapskoj, ali grad i ima pravne veze sa Thurgauom u Švicarskoj. Osnivanje švapskog saveza potaknulo je švicarske gradove Zürich i Bern da predlože ulazak Konstanza u Konfederaciju. Pregovori su propali zbog otpora kantona osnivača konfederacije , posebno kantona Uri. Podjela nadležnosti nad Thurgauom bila je uzrok mnogih svađa između Grada i Konfederacije. Godine 1495, jedno takvo neslaganje je uzrokovalo kaznenu ekspedicije vojnika kantona Uri te je grad morao platiti iznos od 3.000 guldena kako bi se povukli i prestali pljačkanje. (Thurgau je bio kondominium i Švicarske konfederacije, kanton Uri je bio jedan od uključenih u upravu.) Konačno, Konstanz se pridružio švapskoj ligi kao punopravni član 3. studenoga 1498. Iako to još nije definitivno odredilo položaj grada- tijekom Švicarske reformacije će opet biti u savezu sa Bernom i Zürichom, a tek nakon poraza Schmalkaldenske lige 1548 bliske veze s Eidgenossenschaft će biti konačno prekinute -to je bio još jedan čimbenik koji je pridonosio rastu razilaženje između Švicarske i Švaba.[1]

Suparništvo između Švicarskih (Reisläufer) i švapskih plaćenika (Landsknechte), koji se borili u vojskama diljem Europe, ponekad suprotstavljeni jedni drugima na bojnom polju, ponekad se natječući za ugovore, se ovim pojačala. Suvremena kronika slaže se u njihom izvješćima da su Švicarci, koji su smatrani najboljim vojnicima u Europi u vrijeme nakon pobjede u burgundskim ratova, bili predmetom mnogih ismijavanja i zlouporaba od strane Landsknechte, koji su ih nazvali "Kuhschweizer" [note 1] i bivali ismijavani i na druge načine. [8] Takve uvrede nisu ni davane ni primane olako, i često su dovodile do krvoprolića. Tako su npr. Švabe rabili izraz Schwyzer kao pogrdan naziv za stanovnike Stare švicarske konfederacije koji su svoj teritorij nazivali Eidgenossenschaft. [9] Naknadno, Švicarci su taj naziv usvojili i počeli koristiti sa ponosom. [10]

Reforma carstva

Portret cara Maksimilijana I. iz 1519. autora Albrechta Dürera.

Maksmilijan I. se , kao i drugi careva Svetog Rimskog Carstva prije i poslije njega, morao suočiti se s drugim moćnim knezovima u carstvu i na taj način nastojao osigurati svoj ​položaj i monarhiju proširujući centralizaciju.[6][11] Na Reichstagu u Wormsu 1495, bio je u tomu djelomično uspješan, ali je morao napraviti ustupke u korist knezova. Carska reforma proglasila je vječni javni mir(Ewiger Landfriede) kako bi stala kraj feudalnoj anarhiji i barunima razbojnicima te definirala novu stajaću carsku vojsku za uspostavu mira , za koji bi svaki carski posjed (Reichsstand) morao slati vojnike. Također je uveden Reichspfennig, novi šef poreznika za financiranje ove vojske. Među ustupcima Maksimilian je morao učiniti je bila institucija novog Vrhovnog suda, Reichskammergericht, tako odvajajući najviše sudske vlasti od cara. On je također morao pristati na formiranje vladinog vijeća knezova zvanog Reichsregiment [6] To nikada ne će odigrati značajnu ulogu: sazvan je prvi put 1500. , ali je raspušten od strane samog Maksimilijana dvije godine kasnije . [1] Švicarska nije prihvatila ove odluke Reichstaga, i izričito je odbijala plaćati zajednički porez. [12] Oni nisu imali interes bilo u slanju vojnika u službu vojske pod habsburškom vlasti, niti u plaćanju poreza, niti su prihvaćali nadležnost bilo kojeg stranog Suda; i oni su uspjeli u osiguravanju javnog reda i mira unutar svojih teritorija prilično dobro. Oni su jednostavno smatrali cijeli prijedlog smanjivanjem njihovih sloboda. Švicarci nisu za sada bili jedini članovi carstva koji odbijaju prihvatiti zaključke, [7], ali će Maksimilijan koristiti njihovo odbijanje kasnije kao izgovor za stavljanje Stare švicarske konfederacije pod carsku zabranu (Reichsacht).[1]

Other Languages