Staroengleski jezik

staroengleski jezik
Speech balloon.svg

Ænglisc, Anglisc, Englisc
Države
govorenja:
u krajevima koji danas čine Englesku osim krajnjeg jugozapada i sjeverozapada, jugoistočnu Škotsku (jugoistočno od Fortha) te istočnim rubovima Walesa
Regije
govorenja:
Europa
Broj govornika:
Rang:
Razredba:indoeuropski
germanski
zapadnogermanski
anglofrizijski
staroengleski
Pismo:anglosaske rune (futhorc, fuþorc), poslije staroengleska latinica
Jezični kôd
ISO 639-1:
ISO 639-2:ang
ISO 639-3:ang
Vidi također: Jezik | Jezične porodice i jezici | Popis jezika po kodnim nazivima |Dodatak: Popis jezika

Staroengleski jezik ili anglosaski jezik[1] (ISO 639-3: ang; Angel-sächsisch), povijesni indoeuropski jezik koji se između 450.-1100. nakon Kristova rođenja govorio na području današnje Velike Britanije. Materinski govornici su vlastiti jezik nazivali Ænglisc, Anglisc, Englisc.

Imao je nekoliko dijalekata: zapadnosaski, južni staroengleski, northumbrijski, kentski, anglijski i mercijski. Ono što nam je ostalo u pisanim dokumentima predstavlja sačuvanu baštinu anglosaskog jezika. Prvih stoljeća ga se pisalo anglosaskim runama (futhorc, fuþorc), a poslije ga se pisalo staroengleskom latinicom.

Mercijski dijalekt predak je suvremenog engleskog jezika[2].

Anglosaski jezik je rani oblik engleskog jezika. Njime su pisali i govori Anglosasi i njihovi potomci u krajevima koji danas čine Englesku osim krajnjeg jugozapada i sjeverozapada, jugoistočnu Škotsku (jugoistočno od Fortha) te istočnim rubovima Walesa.

Pripada u skupinu zapadnogermanskih jezika. Blizak je srodnik starofrizijskog jezika.

Sklonidba i sprezanje

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: sklonidba u staroengleskom jeziku
Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: sprezanje u staroengleskom jeziku
Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: staroengleske zamjenice
Bio je fleksivan jezik. Imenice su se sklanjale i glagoli su se sprezali u pet padeža: nominativu, akuzativu, genitivu, dativu i instrumentalu, s time da je potonji bio rijedak, a javljao se samo u jednini muškog i srednjeg roda a lako ga se moglo zamijeniti dativom. Imao je tri broja: jedninu, množinu i dvojinu (samo za 1. i 2. osobu, kad se govorilo o dvjema osobama). Dvojina je postojala za dva objekta, no samo za osobne zamjenice. Postojao je rod za sve imenice, uključujući i za nežive stvari. Tako je primjerice sēo sunne (Sunce) bilo ženskog roda, dok je se wikt:mōna (Mjesec) bio muškog roda, dok je þat wīf (supruga, žena) bila srednjeg roda (usporedi suvremeni njemački die Sonne, der Mond i das Weib). Pridjevi, zamjenice i ponekad participi su se slagali s imenicom koja im je prethodila u rodu, broju i padežu. Svršeni glagoli se se slagali sa subjektom u osobi i broju. Na staroengleski je jezik od 9. stoljeća snažno utjecao staronordijski jezik, jezik iz skupine sjevernogermanskih jezika.

Other Languages
Ænglisc: Ænglisc spræc
asturianu: Inglés antiguu
беларуская (тарашкевіца)‎: Стараангельская мова
brezhoneg: Hensaozneg
català: Anglès antic
čeština: Staroangličtina
Deutsch: Altenglisch
English: Old English
føroyskt: Fornenskt mál
français: Vieil anglais
Frysk: Aldingelsk
հայերեն: Հին անգլերեն
Bahasa Indonesia: Bahasa Inggris Kuno
íslenska: Fornenska
日本語: 古英語
한국어: 고대 영어
Lingua Franca Nova: Engles antica
Limburgs: Aajdingels
latviešu: Senangļu valoda
Bahasa Melayu: Bahasa Inggeris Kuno
Plattdüütsch: Angelsassische Sprake
Nederlands: Oudengels
norsk nynorsk: Gammalengelsk
occitan: Anglosaxon
português: Inglês antigo
srpskohrvatski / српскохрватски: Staroengleski jezik
Simple English: Old English
slovenčina: Anglosaština
slovenščina: Stara angleščina
svenska: Fornengelska
Türkçe: Eski İngilizce
Tiếng Việt: Tiếng Anh cổ
West-Vlams: Oudiengels
中文: 古英语
Bân-lâm-gú: Kó͘ Eng-gí
粵語: 古英文