Medijsko Carstvo

Medijsko Carstvo
Map of Assyria.png
728. pr. Kr.550. pr. Kr. AhemenidskoPerzijskoCarstvo490prKr.png
Lokacija Medijskog Carstva
Medijsko Carstvo oko 600. pr. Kr. u vrijeme vladavine Kijaksara
Glavni grad Ekbatana [1]
Jezik/ci medijski,
perzijski, iranski jezici
Religija zoroastrizam
Vlada
Kralj
 - 728. - 675. pr. Kr. Dejok (prvi)
 - 585. - 550. pr. Kr. Astijag (zadnji)
Povijest Stari vijek
 -  Dejok osniva Medijsko Carstvo 728. pr. Kr.
 -  Skitski vladar Madije podčinjava Medijsko Carstvo na period od 28 godina 653. pr. Kr.
 -  Kijaksar osvaja Novoasirsko Carstvo 612. pr. Kr..
 -  Perzijski ustanak 552. - 550. pr. Kr.
 -  Kir Veliki svrgava Astijaga s prijestolja 550. pr. Kr.
Površina
 -  600. pr. Kr. 2.800.000 km²

Medijsko Carstvo ( perz. Māda [2], grč. Mēdía, akad. Mādāya [3]) bilo je prvo iransko carstvo [4] [5] koje je od kraja 8. do sredine 6. stoljeća pr. Kr. [6] obuhvaćalo prostore Velikog Irana, sjeverne Mezopotamije i istočne Male Azije. Prije osnutka Medijskog Carstva iranski narodi živjeli su u manjim plemenskim zajednicama i nije postojala hijerarhija vladavine, no ratovi s Asircima doveli su do njihovog ujedinjenja odnosno stvaranja moćne monarhije koja je postala temeljem za sve kasnije iranske dinastije.

Osnivačem Medijskog Carstva smatra se Dejok [7], plemenski vođa kojeg su medijski plemići izabrali za arbitra u rješavanju sporova, a potom i medijskim kraljem [8]. Prilikom stvaranja medijske države ona je obuhvaćala samo manje teritorije jugozapadno od Kaspijskog jezera, no u doba najvećeg medijskog vladara Kijaksara proširena je na većinu azijskog dijela Bliskog istoka. Ta područja prostirala su se na 2.8 milijuna km², što je Mediju činilo dotad najvećim carstvom u povijesti. Granice carstva bile su rijeke Kizil u Anatoliji i Tigris u Mezopotamiji na zapadu, Kavkaz i Sogdijana na sjeveru, te Indija na istoku.

Značaj medijske države u starovjekovnoj povijesti je višestruk. Iranski narodi po prvi puta u povijesti se ujedinjuju i time stvaraju političku protutežu Babiloniji i Asiriji, glavnim silama na zapadu. Medijci u savezu s Babiloncima pokoravaju Novoasirsko Carstvo, dotad najjaču vojno-političku silu u regiji. Također, sukob Medijaca s Lidijom u Maloj Aziji predstavlja prvi kontakt drevnog Irana s grčkim svijetom. Vjerojatno najveći značaj predstavlja sam pad Medijskog Carstva 550. pr. Kr., budući kako je na njegovim temeljima perzijski vladar Kir Veliki stvorio Ahemenidsko Perzijsko Carstvo, najveću i najmoćniju iransku državu u povijesti starog vijeka.

Povijesni izvori

Danas gotovo i ne postoje povijesni dokumenti pisani medijskim jezikom, a nije poznato ni kakvim su pismom pisani. Iz doba Medijskog Carstva pronađena je samo jedna brončana plaketa koja datira ranije od ahemenidskog razdoblja, a radi se o zapisu na klinastom pismu pisanom na akadskom jeziku koji datira iz 8. stoljeća pr. Kr., ali ne spominje medijske nazive [9]. Neka moderna istraživanja pokazuju kako je tzv. linearno elamsko pismo (koje još nije dešifrirano) možda pisano na medijskom jeziku, pretpostavljajući kako je Kutik-Inšušinak originalno iransko ime medijskog vladara Kijaksara, a ne mnogo ranijeg elamskog kralja [10].

Problem nedostataka autohtnonih medijskih dokumenata kompenziraju povijesni dokumenti drugih drevnih naroda, kao što su asirske i babilonske kronike, biblijske knjige o knjige o Nahumu i Danielu iz Starog zavjeta, Behistunski natpisi iz doba Perzijskog Carstva, te djela grčkih povjesničara Herodota i Ktezija, odnsono babilonskog povjesničara Berosa. Budući kako svi navedeni strani izvori potječu iz zemalja zapadno od Medije, o povijesti istočnih medijskih pokrajina kao što su Baktrija, Arija, Sagartija, Drangijana ili Arahozija zna se gotovo ništa.

Mezopotamske kronike

Nabonidove kronike

Većina vladara Novoasirskog i Novobabilonskog Carstva bilježila je dokumente pisane na klinastom pismu u kojima se spominju razna politička, vjerska i društevna zbivanja [11] [12]. Budući kako su obje države bile u posrednoj interakciji s Medijskim Carstvom, navedeni povijesni zapisi koji datiraju iz prve polovice 1. tisućljeća pr. Kr. predstavljaju značajan izvor informacija o Medijcima. Medijski politički odnosi s dvjema mezopotamskih država se razlikuju; Asirci su bili njihovi veliki neprijatelji, dok su im Babilonci bili saveznici. Najstariji dokumenti koji spominju Medijce datiraju iz doba vladavine asirskog kralja Sargona II. iz 8. stoljeća pr. Kr., gdje se osnivač Medijskog Carstva Dejok spominje nekoliko puta kao Daiukku. Prema istima, on je bio pokrajinski vladar (šaknu) teritorija zvanog Maneja uz granicu s Asirijom. Ostali mezopotamski povijesni dokumenti uključuju kronike babilonskih vladara Nabopolasara [13] [14] [15] i Nabukodonosora II. [16], te kronike iz doba babilonskog vladara Nabonida koje spominju Kirovo svrgnuće posljednjeg medijskog vladara Astijaga, odnosno pad Medijskog Carstva.

Stari zavjet

Biblijske priče iz Starog zavjeta koje spominju Medijce uključuju knjige o Nahumu i Danielu. Knjiga o Hahumu detaljno opisuje pad asirskog grada Ninive [17] kojeg je osvojio medijski vladar Kijaksar u savezu s babilonskim vladarom Nabopolasarom. U knjizi o proroku Danielu spominje se pregled viđenja o četiri zvijeri [18] koje predstavljaju drevne monarhije Starog Istoka koje su vladale gradom Babilonom [19]:

  1. Lav s krilima orla - predstavlja Novobabilonsko Carstvo
  2. Medvjed - Medijsko Carstvo
  3. Četveroglavni leopard s krilima - Ahemenidsko Perzijsko Carstvo
  4. Zvijer s deset rogova i željeznim zubima - Makedonsko Carstvo

Interpretacija koji opisuje Novobabilonsko Carstvo je ispravna budući kako su takvi prikazi (tzv. lamassus) karakteristični za babilonsku umjetnost. Također, leopardi su česti motivi u perzijskom zlatarstvu, dok se Aleksandar Makedonski često opisuje s ovnovim rogovima njegovog mitološkog oca Amona. Ono što pak predstavlja problem starozavjetne interpretacije jest upravo Medijsko Carstvo, koje prema svim ostalim povijesnim izvorima nikada nije osvojilo Babilon. Autor knjige o Danielu vladara koji je pokorio Babilon spominje kao Darija Medijskog, no radi se o osobnom imenu isključivo perzijskih vladara ( Darije I. Veliki, Darije II., Darije III.). Budući kako je navedena biblijska knjiga pisana oko 165. pr. Kr., pretpostavlja se kako su na njenog autora utjecali grčki povjesničari poput Herodota (koji je inače poistovjećivao Asirce i Babilonce), zbog čega je najvjerojatnije kako je medijski značaj preuveličan. Drugo objašnjenje jest kako se medijska interpretacija odnosi na medijskog uzurpatora Gaumatu koji se 522. pr. Kr. proglasio velikim kraljem na uštrb Kambiza II. i nekoliko mjeseci vladao Perzijskim Carstvom dok ga nije svrgnuo Darije I. Veliki. Ovo priča je detaljnije objašnjena na Behistunskim zapisima i u Herodotovim djelima, a odnosi se na razdoblje nakon pada Medijskog Carstva odnosno na ahemenidsko razdoblje kada je Medija bila dijelom Perzijskog Carstva.

Behistunski natpisi

Behistunski natpisi su višejezični dokumenti koji uključuju tekstove pisane na klinastom pismu na tri jezika; perzijskom, elamskom i babilonskom [20]. Datiraju iz kraja 6. stoljeću pr. Kr., a dao ih je urezati Darije I. Veliki, vladar Perzijskog Carstva. Ovi povijesni dokumenti govore uglavnom o povijesti ahemenidske dinstije koja je od 550. pr. Kr. ovladala Medijom, odnosno na razdoblje Darijeve vladavine ( 552.- 486. pr. Kr.). Ipak, u zapisima se spominje ustanak Medijaca iz 522. pr. Kr. čiji je vođa Khšathrita tvrdio kako potječe iz loze medijskog kralja Kijaksara ( 625.- 585. pr. Kr.), što znači kako se behistunski natpisi dijelom nadovezuju na povijest Medijskog Carstva.

Medijsko Carstvo je tijekom Perzijskog ustanka ( 552.- 550. pr. Kr.) pokorio Kir Veliki, osnivač Perzijskog Carstva. Dok je njegov sin i nasljednik Kambiza II. vodio pohode u Egiptu, godine 522. pr. Kr. na perzijsko prijestolje stupa uzurpator Gaumata iz medijske svećenićke kaste koji se predstavljao kao Kambizov brat Smerdis. On je oslobodio sve satrapije od plaćanja poreza na tri godine, te proglasio medijsku citadelu Sikayauvatiš njegovom prijestolnicom. Ovaj potez izazvao je osudu kod perzijske elite, pa je sedam plemića predvođenih Darijem I. Velikim zbacilo Gaumatu s prijestolja nakon svega sedam godina vladavine. Nakon ovog događaja uslijedilo je nekoliko ustanaka u Babiloniji i Mediji, gdje je spomenuti medijski vođa Khšathrita tvrdio kako pripada lozi Kijaksara, nakon čega je dobio potporu satrapija Sagartije, Partije i Hirkanije. Ipak, pobunu je 521. pr. Kr. ugušio perzijski general Hidarn Stariji, dok je sam Khšathrita zarobljen pokraj grada Raja [21] u ekspediciji koju je vodio sam Darije Veliki. Ustanak je nastavio Sagartijac Tritantah koji je također tvrdio kako potječe od medijskog kralja Kijaksara, no i on je poražen prilikom pohoda Darijevog medijskog generala Takhmaspada. Gušenjem potonje pobune završavaju priče o događajima koje se barem dijelom odnose na nekadašnje Medijsko Carstvo odnosno na njegove vladare.

Ostali perzijski izvori o Medijcima uključuju i reljefe iz Perzepolisa koji prikazju njihov izgled. Ti reljefi datiraju iz 515. pr. Kr. (doba vladavine Darija Velikog) odnosno samo 35 godina nakon pada Medijskog Carstva, pa se mogu smatrati relevantnim dokumentom.

Grčki povjesničari

Rekonstrukcija svijeta prema Herodotu iz 450. pr. Kr.

O medijskoj dinastiji pisali su i grčki povjesničari Herodot i Ktezije koji su živjeli u 5. stoljeću pr. Kr., odnosno 100 godina nakon pada Medijskog Carstva. Herodot je rođen 484. pr. Kr. u Halikarnasu, glavnom gradu tadašnje perzijske satrapije Karije, a njegova djela „Povijesti“ ( grč. Historia) pisana između 440. i 430. pr. Kr. predstavljaju najopširniji a time i gotovo najvažniji izvor informacija o medijskom razdoblju. Ona su svojevrsni roman i imaju sasvim novi pristup u pisanju povijesti, no Herodot je u zapadnom svijetu prihvaćen je kao tvorac povijesti kakvu danas poznajemo [22] pa ga se često naziva i „ocem povijesti“ [23]. Bio je veliki putnik i tokom svog života obišao je Perzijsko Carstvo, Egipat, Libiju, Siriju, Babiloniju, Suzu, Lidiju, Frigiju, Bizantij, Trakiju, Makedoniju i Italiju gdje je slušao i bilježio priče lokalnog stanovništva. Unatoč tome što su ga kritizirali i antički i moderni povjesničari, od 19. stoljeća Herodotova reputacija dramatično se popravila budući kako su brojna arheološka nalazišta potvrdila mnoge njegove priče [24]. Moderni pogled na Herodota jest kako je napravio izuzetan posao u svome djelu „Povijesti“, no njegovu kronologiju i numeriku gleda se sa skepticizmom [22]. Za razliku od ostalih povijesnih izvora koja su najčešće sačuvana samo u fragmentima, Herodotovo djelo „Povijesti“ koje se odnosi na Medijce (I. knjiga; 95.-144.) sačuvano je u cijelosti.

Ktezije je pak bio grčki liječnik i povjesničar koji se rodio u gradu Kindu u pokrajini Kariji [25]. Radio je kao liječnik u službi perzijskog velikog kralja Artakserksa II., kojeg je pratio tokom njegovog pohoda protiv pobunjenog brata Kira Mlađeg. Ktezije je pisao o Perzijskom Carstvu i Asiriji u svome djelu „Persica“ koje se sastoji od 23 knjige, a za koje se pretpostavlja kako se temelji na perzijskim kraljevskim arhivima. Budući kako je živio na perzijskom kraljevskom dvoru, njegova djela predstavljaju najobjektivniji osvrt na povijest drevne Perzije i Medije, i stoga su često kontradiktorna s Herodotovom zbirkom „Povijesti“. Ipak, njegova djela o Medijskom Carstvu (knjige 4.-6.) sačuvana su samo u fragmentima.

Od ostalih povjesničara valja spomenuti i Berosa, babilonskog svećenika [26], pisca i astronoma iz helenističkog doba koji je živio u 3. stoljeću pr. Kr., a pisao je na grčkom jeziku. On u svojim djelima (Babyloniaca) uglavnom piše o povijesti Babilonije, pa spominje diplomatske brakove između kraljevskih obitelji Medijaca i Babilonaca. Kao što je slučaj i s Ktezijem, problem kod njegovih osvrta je neusklađena kronologija s ostalim povijesnim dokumentima, zbog čega se smatraju manje pouzdanima.

Other Languages
azərbaycanca: Midiya
تۆرکجه: ماد
беларуская: Мідыя
беларуская (тарашкевіца)‎: Мідыя
català: Imperi Mede
čeština: Médie
dansk: Medien
Deutsch: Medien (Land)
Ελληνικά: Μηδία
Esperanto: Medio (regiono)
suomi: Meedia
Հայերեն: Մարաստան
қазақша: Мидия
Kurdî: Meda
lietuvių: Medijos imperija
occitan: Empèri Mède
português: Império Medo
русский: Мидия
srpskohrvatski / српскохрватски: Medijska Monarhija
slovenčina: Médska ríša
slovenščina: Medijsko cesarstvo
српски / srpski: Медија
татарча/tatarça: Мидия
українська: Мідія (держава)
oʻzbekcha/ўзбекча: Midiya