Ivan Zlatousti

Ivan Zlatousti
Ivan Zlatousti
Rođen oko 349.
Antiohija
Preminuo 14. rujna 407.
Komana
Kanoniziran prije kongregacije
Slavi se u Rimokatolička Crkva
Pravoslavna Crkva
Koptska Crkva
Spomendan 13. rujna
Zaštitnik Carigrada, predavača, govornika, propovjednika
Ivan Zlatousti, bizantinski plitki reljef iz 11. stoljeća, Louvre ( Pariz)
Sveti Ivan Zlatousti u Muzeju grada Zagreba
Ivan Zlatousti i Grgur Nazijanski, ruska ikona iz 18.stoljeća.

Ivan Zlatousti (grčki Ἰωάννης ὁ Χρυσόστομος) ili Ivan Antiohijski ( Antiohija, oko 349. – Komana, 14. rujna 407.), svetac Katoličke i Pravoslavne Crkve, te čašćen u Koptskoj Crkvi. [1] Bio je carigradski patrijarh te je jedan od crkvenih naučitelja. Nijedan crkveni pisac nije tako temeljito i s toliko osjećaja tumačio tekst Sv. pisma kao što je to činio Ivan Zlatousti. Njegova gorljivost je bila uzrokom žestokih protivljenja njemu samome. Pretrpio je progonstvo tijekom kojega je i umro.

Životopis

Rodio se u kršćanskoj obitelji koja je pripadala visokom društvu Antiohije. Izgubio je oca, službenika sirijske vojske, u osjetljivoj dobi. Bio je učenik slavnog govornika i učitelja Libanija; taj učitelj je rekao o svome učeniku: “Mogao je biti jedan od mojih najboljih učenika da mi ga Crkva nije ukrala.” Po onome što Ivan govori o sebi u svojim spisima, bio je u mladenačkoj dobi, jako nestašan i prema njegovoj vlastitoj definiciji “okovan strastima svijeta” (De sacerdotio, I, 3), bio je sladokusac, ljubitelj sudbene rječitosti i kazališta.

Sa 18 godina upoznaje biskupa Melecija i zatraži krštenje. Zatim započinje slušati predavanja iz egzegeze kod Diodora iz Tarza, čija je škola bila poznata po svome doslovnom tumačenju pisama, nasuprot aleksandrijskoj školi koja je naime pretpostavljala alegorijsko tumačenje. Završivši svoje školovanje primio je niže redove i povlači se na osamu gdje se posvećuje učenju teologije. Sastavlja traktat De sacerdotio, pod velikim utjecajem Grgura Nazijanskog. Smatrao je da monaštvo nije jedini put postizanja savršenstva. Svećenički život u službi vjernika usred tisuću napasti svijeta je bio za njega najbolji način služenja Bogu.

U zimi 380.- 381. je bio zaređen za đakona od biskupa Melecija u Antiohiji. Nakon nekoliko godina biti će imenovan za svećenika, postavši propovjednikom. Nastavljao je također pisati o različitim temama: o utjesi udovice, o ponovnoj ženidbi, o odgoju, o suživotu redovnika i redovnica, itd. Rastao je njegov dobar glas propovjednika: vjernici su zapisivali bilješke tijekom njegovih homilija.

397. Nektarije, carigradski nadbiskup, umire. Nakon žestoke borbe za nasljednika, car Arkadije izabire Ivana. Upravljat će Crkvom sa velikom snagom, boreći se protiv izopačenosti i razuzdanosti moćnika, čineći si mnoge neprijatelje na dvoru. Uklonio je mnoge nedostojne prezbitere, radi ovih mjera pao je čak i biskup Efeza. Učinit će da ponovno uđu u samostane monasi koji su bili lutalice. Sa strogošću se borio protiv hereza. Nametnuo se s autoritetom nad biskupijama Male Azije.

U početku, unatoč jakoj zavisti i mržnji koje su se brzo proširile među plemstvom i biskupima, bio je podržan od carskog dvora. Tijekom prijenosa relikvije svete Foške bila je upravo carica Eudoksija koja ju je prenijela preko grada. Ovi dobri odnosi s dvorom nisu ga spriječili da prekori tu istu caricu da je otela imovinu koja je pripadala jednoj udovici. Ovi prijekori mnogo su naštetili odnosima između dvora i nadbiskupa.

402. mnogi Ivanovi neprijatelji su se obratili patrijarhu egipatske Aleksandrije Teofilu Aleksandrijskom, čija je crkva bila u sukobu s carigradskom. Teofil je bio pozvan u Carigrad da bi se opravdao pred raznim optužbama kojim su ga optuživali, pojavi se s mnoštvom aleksandrijskih biskupa te je ostavio Ivana Zlatoustog u manjini koji je potom bio svrgnut i izgnan od cara. Budući da se carica nije slagala s izgonom Ivana, poziva ga natrag. Ali njegovi neprijatelji nisu prestali kovati urote protiv njega te je 9. lipnja 404. trajno napustio Carigrad. Na tri godine biva prognan ispod Kaukasa u Armeniji, gdje je razvio jako djelovanje. 407. određen mu je novi premještaj u Pithyus na Crnom moru (danas Pitsunda u Abhaziji), tijekom premještaja umire na putu 14. rujna 407. u Komani uz Crno more. Prema tradiciji, njegove posljednje riječi su bile: "Doxa to Theo pantôn eneke" ("Slava Bogu u svim stvarima!").

438. Teodozije II., dao je dopremiti posmrtne ostatke u Carigrad, gdje je pokopan u Crkvi Svetih Apostola.

Other Languages
asturianu: Xuan Crisóstomu
azərbaycanca: İohann Xrisostom
беларуская: Іаан Златавуст
български: Йоан Златоуст
čeština: Jan Zlatoústý
Cymraeg: Ioan Aurenau
français: Jean Chrysostome
Bahasa Indonesia: Yohanes Krisostomus
latviešu: Joans Hrizostoms
Bahasa Melayu: John Chrysostom
norsk nynorsk: Johannes Chrysostomos
português: João Crisóstomo
srpskohrvatski / српскохрватски: Jovan Hrizostom
Simple English: John Chrysostom
slovenčina: Ján Zlatoústy
slovenščina: Janez Zlatousti
српски / srpski: Јован Златоусти
Tiếng Việt: Gioan Kim Khẩu