IUPAC nomenklatura anorganske kemije

IUPAC nomenklatura anorganske kemije je sistematski postupak nadjevanja naziva anorganskim kemijskim spojevima, po preporuci Međunarodne unije za čistu i primijenjenu kemiju (IUPAC). Postupak je objavljen u knjizi naziva Nomenklatura Anorganske kemije (koja se neformalno zove Crvena knjiga).[1] Idealno, svaki bi anorganski spoj trebao imati ime iz kojeg se može zaključiti njegova kemijska formula. Također postoji i IUPAC nomenklatura organske kemije.

Sustav

Imena "kofein" i "3,7-dihidro-1,3,7-trimetil-1H-purin-2,6-dion" označavaju istu kemikaliju. Sustavno ime kodira strukturu i sastav molekule kofeina u nekim detaljima, i daje jasnu referencu na taj spoj, dok naziv "kofein" samo imenuje spoj. Ove prednosti čine sustavno nazivlje daleko boljim izborom od običnog naziva ukoliko je potrebna jasnoća i preciznost. Međutim, zbog kratkoće, čak i profesionalni kemičari će koristiti nesistematska imena gotovo uvijek, jer je kofein dobro poznat kemijski element s jedinstvenom strukturom. Slično, H2O se najčešće naziva samo voda, iako joj je kemijsko ime divodikov monoksid.

  1. Jednoatomni anioni imaju sufiks -id: na primjer, H je hidrid.
  2. Spojevi s pozitivnim ionom (kationom): naziv spoja je samo ime kationa (obično isto kao i ime elementa), a zatim aniona. Na primjer, kuhinjska sol (NaCl) je natrijev klorid, a CaF2 je kalcijev fluorid.
  3. Kationima s više od jednog pozitivnog naboja pozitivan naboj je označeni rimskim brojevima u zagradama. Na primjer, Cu+ je bakar(I), Cu2+ je bakar(II).
  4. Oksianioni (višeatomni anioni koji sadrže kisik) imenuju se s -it ili -at, ovisno o količini kisika. Npr: NO2- je nitrit, dok je NO3- nitrat. Ako je moguće dobiti četiri oksaniona, koriste se prefiksi hipo- i per-. Npr. ClO- je hipoklorit, dok je ClO4- perklorat. 
  5. Prefiks bi- je zastarjeli način ukazivanja na prisutnost jednog vodikovog iona (natrijev bikarbonat - NaHCO3). Moderan postupak posebno imenuje vodikove atome. Dakle, NaHCO3 će se izgovoriti natrijev hidrogenkarbonat.

Pozitivno nabijeni ioni nazivaju se kationi, a negativno nabijeni ioni nazivaju se anioni. Ime kationa je uvijek na prvom mjestu. Ioni mogu biti metalni ili višeatomni ioni. Uz naziv metala ili pozitivnog višeatomnog iona slijedi ime aniona ili negativnog višeatomnog iona. Pozitivan ion zadržava ime elementa, dok dok se sufiks jednog nemetalnog aniona mijenja u -id.

Primjer: natrijev klorid, kalijev oksid, ili kalcijev karbonat.

Ukoliko metal ima više mogućih ionskih naboja ili oksidacijskih brojeva, ime mu postaje dvosmisleno. U tim slučajevima oksidacijski broj (isti naboju) metalnog iona piše se rimskim brojem u zagradi odmah poslije naziva metalnog iona. Na primjer, uranov(VI) fluorid u navedenom spoju ima oksidacijski broj 6. Drugi primjer su željezni oksidi. FeO  je željezni(II) oksid, dok je Fe2O3 željezni(III) oksid.

Zastarijeli sustav koristio je prefikse i sufikse za označavanje oksidacijskog broja, po sljedećoj shemi:

Oksidacijski broj Kationi i kiseline Anioni
Nizak hipo- -asta hipo- -it
-asta -it
-na -at
per- -na per- -at
Visok hiper- -na hiper- -at

Dakle, četiri oksokiseline klora nazivaju se hipoklorasta kiselina (HClO), klorasta kiselina (HOClO), klorna kiselina (HOClO2) i perklorna (HOClO3),  a odgovarajuće konjugirane baze su im hipokloritni, kloritni, kloratni, i perkloratni ioni. Ovaj sustav je djelomično izašao iz upotrebe, ali je sačuvan u pučkim imenima mnogih kemijskih spojeva: u modernoj literaturi zadržala se uporaba termina "željezni klorid" (umjesto "željezo(III) klorid"), ali i imena kao što su "kalijev permanganat" (umjesto "kalijev(VII) manganat") i "sumporna kiselina" obiluju.