Helenizam

Venera Milska, jedna od najpoznatijih skulptura helenizma.

Helenizam (grč. ἑλληνıσμός: oponašanje svega što je grčko), u širem značenju, grčka kultura u svim fazama svojega razvoja, kao i prihvaćanje te kulture i jezika od drugih, negrčkih naroda. U novijoj historiografiji (od J. G. Droysena) pojam helenizam obuhvaća sve povijesne i kulturne događaje koji su se nastavljali na grčko-makedonsko prodiranje na Istok pod Aleksandrom III. Velikim i na stvaranje goleme državne organizacije pod njegovim gospodstvom. Početak je toga razdoblja između 334. i 323. pr. Kr. Njegovu završnu granicu, prema sve češćem shvaćanju, čini bitka kraj Akcija (31. pr. Kr.) i pojava Rimskoga Carstva s Oktavijanom Augustom, no snažni tragovi helenizma postoje i u IV. st.[1] Helenizam je naziv za kulturna i povijesna zbivanja nakon makedonsko-grčkoga prodiranja na Istok, od 4. st. pr. Kr. do kraja 1. st. Kr. Tada se grčka kultura silno proširila prema Istoku, a kada su Rimljani zavladali Grčkom, helenizam se proširio i na Zapad. Žarište helenističke kulture bila je Aleksandrija (osnovana 331. pr. Kr.), gdje se formirala Aleksandrijska škola filozofa i učenjaka koji su nastavili starogrčku tradiciju. Značajke su helenističke umjetnosti težnja za reprezentativnošću i bogatstvom oblikâ i temâ, a to je osobito došlo do izražaja u raskošnoj dvorskoj umjetnosti. Opće značajke helenizma jesu kozmopolitizam, prožimanje orijentalne grčke i židovske misli, visokorazvijena uljudba, jaka kulturna središta (Aleksandrija, Atena, Pergam, Antiohija i Rod).[2]

Povijest

Aleksandrovo carstvo na vrhuncu moći. Svojim ratnim pohodima, u kojima je njegova vojska prešla oko 18 000 km, stvorio je imperij kakav po prostranstvu dotad nije postojao. Njegova vojska, u početku makedonska, postupno se popunjavala najamnicima i Azijcima. Civilna uprava osvojenih krajeva ostavljena je domorodcima, ali su vojna vlast i financije prešle u ruke Makedonaca. Gradovi što ih je Aleksandar III. Veliki osnivao iz vojnih razloga omogućivali su prodiranje grčke kulture na istok. Posljedice toga prodiranja osjećale su se nekoliko stoljeća nakon njegove smrti. Tako i prodiranje grčkog jezika, koji je potisnuo aramejski, jedan od jezika u Perziji. Osvajanjima Aleksandra Velikog ubrzao se razvoj trgovine, olakšan stvaranjem jedinstvene monete u državi i jednokovinskoga novčanog sustava koji je potisnuo druge novčane sustave grčkih trgovačkih središta i tješnje povezao sve zemlje od Gibraltara do Inda.[3]
Aleksandar III. Veliki, bitka kod Isa. Detalj s mozaika iz I. stoljeća koji prikazuje bitku, pronađen u Pompejima.

Grci su i prije Aleksandra III. Velikoga svojom kulturom i načinom života utjecali na narode s kojima su, po susjedskim i trgovačkim odnosima, dolazili u vezu. Tomu su utjecaju bili manje izloženi stari kulturni narodi u Mezopotamiji i u dolini Nila, pa i Perzijanci, a u većoj mjeri Feničani, maloazijski Likijci i Karijci, a osobito Makedonci, kod kojih je dvor već za kralja Filipa II., oca Aleksandrova, bio sasvim greciziran. Kao narod specifična kulturnog i društvenoga života, već zarana prožeti samosviješću o duhovnoj nadmoći nad »barbarskim« narodima, Grci su u ideji helenske pripadnosti stvorili strogu ogradu prema drugima, koju je probio tek Aleksandar III. Veliki kada je, kao kralj makedonski i vrhovni zapovjednik Grka, poduzeo ratnički pohod prema Istoku. Počevši s Malom Azijom (334. pr. Kr.) i osvojivši Egipat (332. pr. Kr.), krenuo je dalje prema Istoku sve do granica Indije. Dobio je u svoju vlast Perzijsko Carstvo, kojim je vladao posljednjih 6 god. svojega života. Za tih vojnih pohoda dolazilo je do miješanja grčko-makedonskih elemenata s istočnjačkima, utoliko više što je Aleksandrovo prodiranje bilo olakšano mnogobrojnim grčkim kolonijama, na koje je on na svojem putu nailazio. Nositelji helenizma bili su i viši društveni slojevi na Istoku, osobito dvorovi istočnih dinasta. U tom procesu miješanja veliku su ulogu imali i gradovi, koji su često dobivali grčko demokratsko ustrojstvo, dok su građani uglavnom bili grčki i makedonski vojnici. Osobito je snažno utjecao Istok svojim religijskim predodžbama u novoosnovanim gradovima: kult egipatske Izide, frigijske Kibele (Velike Majke) i iranskoga Mitre prodro je u helenistički svijet. Helenizam je snažno djelovao i na strukturu tadašnjega društva, a izazvao je i velik poremećaj u ekonomskim odnosima. Imao je znatnu potporu i u jeziku jer se od IV. st. pr. Kr. razvio na tom području grčki jedinstveni jezik (ϰοıνὴ δıάλεϰτος ili skraćeno ϰοıνή: opći dijalekt).[1]

Podjela Aleksandrove države:

██ Kraljevstvo Ptolemeja I. Sotera

██ Kraljevstvo Kasandra, sina Antipatra

██ Kraljevstvo Lizimaha

██ Kraljevstvo Seleuka I. Nikatora

Država Aleksandra III. Velikoga raspala se nakon njegove smrti, a njegovi su je vojskovođe (dijadosi) među sobom podijelili i ubrzali proces raspadanja. No posljedice što ih je izazvao helenizam bile su dalekosežne. U doba helenizma grčka je kultura doživjela snažnu ekspanziju najprije prema Istoku, a kada su 146. pr. Kr. Rimljani oduzeli Grcima političku slobodu i Grčku pretvorili u rimsku provinciju, došlo je do helenističke ekspanzije i na Zapad. Postanak i širenje kršćanstva bili su mogući jedino u helenističkom okolišu, gdje su u grčki pogled na svijet s Istoka bili uneseni mistični i iracionalni elementi. Tako se i preobrazba Istočnorimskoga Carstva u Bizantsko može objasniti samo uzimanjem u obzir komponente helenizma. Tipični predstavnik helenističkoga života i žarište helenističke kulture bila je Aleksandrija, osnovana u Egiptu 331. pr. Kr. Ondje je utemeljena aleksandrijska škola, u kojoj su filozofi i učenjaci plaćeni od države obrađivali sva tada poznata znanja i umijeća. Ti su epigoni nastavili starogrčke tradicije i dalje njegovali filozofiju na osnovi Platonovih i Aristotelovih djela i komentara u novonastalim varijantama platonizma, stoicizma i epikureizma. Ondje se također križala židovska filozofija s helenističkom (Filon), a u tzv. katehetskoj školi (III. i IV. st.) pokušavalo se kršćansku teologiju dovesti u sklad s grčkom filozofijom. Na području znanosti (matematika, fizika, astronomija) i tehnike (inženjerija) helenizam je ostvario vrhunske, ali u sljedećim stoljećima zaboravljene rezultate (Diofant, Heron, Ptolemej). Propadanje aleksandrijske škole počelo je u III. st., kada je Karakala obustavio podupiranje znanstvenog rada, a kraj su joj učinili Arapi, kada su 642. zauzeli i razorili grad. No Arapi su u određenoj mjeri prihvatili i sačuvali tradicije helenizma te ih predali zapadnom svijetu.[1]

Other Languages
Alemannisch: Hellenismus
العربية: عصر هلنستي
azərbaycanca: Ellinizm
беларуская: Элінізм
bosanski: Helenizam
čeština: Helénismus
Deutsch: Hellenismus
Zazaki: Helenizm
Esperanto: Helenisma Epoko
eesti: Hellenism
suomi: Hellenismi
Frysk: Hellenisme
magyar: Hellenizmus
interlingua: Periodo hellenistic
Bahasa Indonesia: Periode Hellenistik
italiano: Ellenismo
日本語: ヘレニズム
ქართული: ელინიზმი
қазақша: Эллинизм
Latina: Hellenismus
Lëtzebuergesch: Hellenismus
lietuvių: Helenizmas
latviešu: Hellēnisms
Plattdüütsch: Hellenismus
Nederlands: Hellenisme
norsk nynorsk: Hellenisme
norsk: Hellenisme
Piemontèis: Elenism
русский: Эллинизм
sicilianu: Ellenismu
srpskohrvatski / српскохрватски: Helenizam
Simple English: Hellenistic period
slovenčina: Helenizmus
slovenščina: Helenistično obdobje
српски / srpski: Хеленистичка ера
svenska: Hellenism
oʻzbekcha/ўзбекча: Ellinizm
Bân-lâm-gú: Hi-lia̍p-hòa sî-kî