Genocid u Ruandi

Ruandski izbjeglički logor u DR Kongu

Genocid u Ruandi označava masovna ubojstva stotine tisuća pripadnika manjinskog naroda Tutsi, kao i pripadnika naroda Hutu koji su se suprotstavljali ovim postupcima njihovih sunarodnjaka ekstremista. Zločin su počinile dvije ekstremističke organizacije naroda Hutu: Interahamwe i Impuzamugambi. Odvijao se između 6. travnja i sredine srpnja 1994. Po procjeni iz veljače 2008. broj žrtava iznosi preko 1 074 000. Drugi izvori navode broj od između 500.000 i 1.000.000 mrtvih.[1][2]

Lubanje žrtava genocida u Ruandi

Ruanda je od druge polovine 19. stoljeća bila europski kolonijalni posjed. Nakon Berlinske konferencije 1885. godine pripala je Njemačkoj Istočnoj Africi, a nakon Prvog svjetskog rata Njemačka je to područje prepustila Belgiji, koja je najprije 1923. dobila mandat Lige naroda nad regijom, a nakon Drugog svjetskog rata i skrbništvo UN-a. Postojeća feudalna elita koju su činili Tutsiji, u svojim je rukama držala političku i privrednu moć ruandskog društva, pa je poslužila kao oslonac kolonijalnoj upravi u vladavini nad većinskim stanovništvom. Belgijska uprava je mogućnost obrazovanja i angažmana u kolonijalnoj administraciji pružila isključivo Tutsijima, dok je u socijalnoj podjeli Hutuima bila namijenjena uloga fizičke radne snage. Posljedica takve kolonijalne politike dovela je do njihovog nezadovoljstva podređenim položajem te do sukoba koji je eksplodirao nakon nestanka kolonijalne vlasti.

Nacionalistička stranka naroda Hutu Parmehutu je 1959. izazvala socijalni revolt koji je bio temelj za stvaranje republike kojom će dominirati Hutui. To je bio uzrok prve faze Ruandanskog građanskog rata u kojem je ubijeno 20 000 Tutsija, a 200 000 je napustilo zemlju. Tada je od tih izbjeglica formirana Ruandska domoljubna frona (RPF). Ruanda 1961. dobija neovisnost od Belgije. Tutska izbjeglička dijaspora je do kraja osamdesetih bila dobro organizirana i vojno i politički. Najveći broj izbjeglica u Ugandi je bio povezan s pobjedničkim pobunjenicima Nacionalnog pokreta otpora tijekom Ugandskog građanskog rata tijekom osamdesetih i stvara Ruandsku domoljubnu frontu 1985. kao političku organizaciju. Dana 1. listopada 1990. Tutsi otpočinju invaziju na Ruandu kako bi se vratili u zemlju. Magazin Kangura koji je bio aktivan od 1990. do 1993., bio je instrument za iniciranje etničke mržnje i nasilja Hutua nad Tutsima. 4. kolovoza 1993. pobunjenici i vlada Ruande potpisuju sporazum u Arushi za okončanje građanskog rata. Sporazumom je smanjena moć upravljanja predsjednika Ruande Juvénala Habyarimane koji je bio imao totalnu vlast.

Vladine vođe u tajnosti stvaraju i naoružavaju paravojne jedinice Interahamwe („Onaj koji se bori zajedno“ na kinjarvandskom jeziku) i Impuzamugambi („Onaj koji ima jedinstven cilj“). Prema neslužbenim informacijama oko 1 700 Interhamweovih vojnika vježbalo je u vladinim vojnim kampovima i oni su bili određeni za registriranje svih Tutsija u Kigaliju.

Avion u kojem su se nalazili ruandski predsjednik Hutu Juvénal Habyarimana i također Hutu predsjednik Burundija je oboren prilikom slijetanja 6. travnja 1994. u Kigaliju. Oba predsjednika su poginula. Odgovornost za napad su odbacivali i Hutui i RPF. Ekstremisti naroda Hutu optužili su Tutse i iskoristili napad za početak stravičnog genocida.

Genocid je imao trajan i dubok utjecaj na Ruandu i susjedne zemlje. Sveprisutno korištenje silovanja kao oružja izazvalo je širenje HIV infekcije, uključujući bebe rođene kao produkt silovanja novozaraženih majki; u mnogim domaćinstvima bila su djeca bez roditelja ili udovice. Uništenje infrastrukture i teška depopulacija zemlje osakatila je gospodarstvo, što novoj vladi predstavlja prepreku za postizanje gospodarskog rasta i stabilizaciju. Vojna pobjeda RPF te postavljanje njihove Vlade nagnala je mnoštvo Hutua na bijeg u susjedne zemlje, posebice u istočni dio Zaira (sada Demokratska Republika Kongo), gdje su se Hutui koji su činili genocid počeli pregrupirati u izbjegličkim kampovima uz granicu s Ruandom. Proglašavajući potrebu za sprečavanjem daljnjeg genocida RPF Vlada je vojno upala u Zair, uključujući prvi (1996.-'97.) i drugi (1998.-2003.) rat u Kongu. Oružane borbe između vlade Ruande i njihovih protivnika u DR Kongu su se nastavile igrati kroz satelitske paravojne organizacije u Goma regiji, uključujući pobune M23 (2003.-2013.). Velika ruandska Hutu i Tutsi populacija i dalje žive kao izbjeglice u cijeloj regiji.

Na Ujedinjene narode pale su brojne kritike zbog lošeg reagiranja na ovaj zločin. Činjenica je da je 21. travnja 1994., u doba najvećih klanja u Ruandi, donesena odluka o smanjenju broja mirovnih trupa na svega 270. Stručnjaci tvrde kako se zločin mogao spriječiti intervencijom svega 5 000 mirovnih trupa međunarodne zajednice. Mnoge države, među kojima su Francuska, Belgija i SAD, odbile su spriječiti pokolj. Kanada, Nizozemska i Gana su nastavile voditi mirovne misije UN-a u Ruandi, UNAMIR. Vijeće sigurnosti UN-a je odbilo poslati pomoć i pojačanja u Ruandu.

Other Languages
azərbaycanca: Ruanda soyqırımı
беларуская: Генацыд у Руандзе
български: Геноцид в Руанда
Esperanto: Ruanda genocido
Bahasa Indonesia: Genosida Rwanda
Bahasa Melayu: Genosid Rwanda
Nederlands: Rwandese genocide
davvisámegiella: Rwanda álbmotgoddin
srpskohrvatski / српскохрватски: Genocid u Ruandi
Simple English: Rwandan genocide
slovenčina: Rwandská genocída
slovenščina: Ruandski genocid
српски / srpski: Геноцид у Руанди
українська: Геноцид у Руанді
oʻzbekcha/ўзбекча: Ruandadagi genotsid