Genocid u Ruandi

Ruandski izbjeglički logor u DR Kongu

Genocid u Ruandi označava masovna ubojstva stotine tisuća pripadnika manjinskog naroda Tutsi, kao i pripadnika naroda Hutu koji su se suprotstavljali ovim postupcima njihovih sunarodnjaka ekstremista. Zločin su počinile dvije ekstremističke organizacije naroda Hutu: Interahamwe i Impuzamugambi. Odvijao se između 6. travnja i sredine srpnja 1994. Po procjeni iz veljače 2008. broj žrtava iznosi preko 1 074 000. Drugi izvori navode broj od između 500.000 i 1.000.000 mrtvih.[1][2]

Lubanje žrtava genocida u Ruandi

Ruanda je od druge polovine 19. stoljeća bila europski kolonijalni posjed. Nakon Berlinske konferencije 1885. godine pripala je Njemačkoj Istočnoj Africi, a nakon Prvog svjetskog rata Njemačka je to područje prepustila Belgiji, koja je najprije 1923. dobila mandat Lige naroda nad regijom, a nakon Drugog svjetskog rata i skrbništvo UN-a. Postojeća feudalna elita koju su činili Tutsiji, u svojim je rukama držala političku i privrednu moć ruandskog društva, pa je poslužila kao oslonac kolonijalnoj upravi u vladavini nad većinskim stanovništvom. Belgijska uprava je mogućnost obrazovanja i angažmana u kolonijalnoj administraciji pružila isključivo Tutsijima, dok je u socijalnoj podjeli Hutuima bila namijenjena uloga fizičke radne snage. Posljedica takve kolonijalne politike dovela je do njihovog nezadovoljstva podređenim položajem te do sukoba koji je eksplodirao nakon nestanka kolonijalne vlasti.

Nacionalistička stranka naroda Hutu Parmehutu je 1959. izazvala socijalni revolt koji je bio temelj za stvaranje republike kojom će dominirati Hutui. To je bio uzrok prve faze Ruandanskog građanskog rata u kojem je ubijeno 20 000 Tutsija, a 200 000 je napustilo zemlju. Tada je od tih izbjeglica formirana Ruandska domoljubna frona (RPF). Ruanda 1961. dobija neovisnost od Belgije. Tutska izbjeglička dijaspora je do kraja osamdesetih bila dobro organizirana i vojno i politički. Najveći broj izbjeglica u Ugandi je bio povezan s pobjedničkim pobunjenicima Nacionalnog pokreta otpora tijekom Ugandskog građanskog rata tijekom osamdesetih i stvara Ruandsku domoljubnu frontu 1985. kao političku organizaciju. Dana 1. listopada 1990. Tutsi otpočinju invaziju na Ruandu kako bi se vratili u zemlju. Magazin Kangura koji je bio aktivan od 1990. do 1993., bio je instrument za iniciranje etničke mržnje i nasilja Hutua nad Tutsima. 4. kolovoza 1993. pobunjenici i vlada Ruande potpisuju sporazum u Arushi za okončanje građanskog rata. Sporazumom je smanjena moć upravljanja predsjednika Ruande Juvénala Habyarimane koji je bio imao totalnu vlast.

Vladine vođe u tajnosti stvaraju i naoružavaju paravojne jedinice Interahamwe („Onaj koji se bori zajedno“ na kinjarvandskom jeziku) i Impuzamugambi („Onaj koji ima jedinstven cilj“). Prema neslužbenim informacijama oko 1 700 Interhamweovih vojnika vježbalo je u vladinim vojnim kampovima i oni su bili određeni za registriranje svih Tutsija u Kigaliju.

Avion u kojem su se nalazili ruandski predsjednik Hutu Juvénal Habyarimana i također Hutu predsjednik Burundija je oboren prilikom slijetanja 6. travnja 1994. u Kigaliju. Oba predsjednika su poginula. Odgovornost za napad su odbacivali i Hutui i RPF. Ekstremisti naroda Hutu optužili su Tutse i iskoristili napad za početak stravičnog genocida.

Genocid je imao trajan i dubok utjecaj na Ruandu i susjedne zemlje. Sveprisutno korištenje silovanja kao oružja izazvalo je širenje HIV infekcije, uključujući bebe rođene kao produkt silovanja novozaraženih majki; u mnogim domaćinstvima bila su djeca bez roditelja ili udovice. Uništenje infrastrukture i teška depopulacija zemlje osakatila je gospodarstvo, što novoj vladi predstavlja prepreku za postizanje gospodarskog rasta i stabilizaciju. Vojna pobjeda RPF te postavljanje njihove Vlade nagnala je mnoštvo Hutua na bijeg u susjedne zemlje, posebice u istočni dio Zaira (sada Demokratska Republika Kongo), gdje su se Hutui koji su činili genocid počeli pregrupirati u izbjegličkim kampovima uz granicu s Ruandom. Proglašavajući potrebu za sprečavanjem daljnjeg genocida RPF Vlada je vojno upala u Zair, uključujući prvi (1996.-'97.) i drugi (1998.-2003.) rat u Kongu. Oružane borbe između vlade Ruande i njihovih protivnika u DR Kongu su se nastavile igrati kroz satelitske paravojne organizacije u Goma regiji, uključujući pobune M23 (2003.-2013.). Velika ruandska Hutu i Tutsi populacija i dalje žive kao izbjeglice u cijeloj regiji.

Na Ujedinjene narode pale su brojne kritike zbog lošeg reagiranja na ovaj zločin. Činjenica je da je 21. travnja 1994., u doba najvećih klanja u Ruandi, donesena odluka o smanjenju broja mirovnih trupa na svega 270. Stručnjaci tvrde kako se zločin mogao spriječiti intervencijom svega 5 000 mirovnih trupa međunarodne zajednice. Mnoge države, među kojima su Francuska, Belgija i SAD, odbile su spriječiti pokolj. Kanada, Nizozemska i Gana su nastavile voditi mirovne misije UN-a u Ruandi, UNAMIR. Vijeće sigurnosti UN-a je odbilo poslati pomoć i pojačanja u Ruandu.

Pozadina

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Podrijetlo naroda Hutu i Tutsi

Pretkolonijalna kraljevstva i podrijetlo Hutu i Tutsi naroda

Najraniji stanovnici onog što je sada Ruanda bili su Twa, skupina starosjedilaca, patuljastih lovaca-sakupljača koji su se naselili u području između 8000 prije Krista i 3000 godine prije Krista i ostali u Ruandi do danass. [3][4] Između 700 godine prije Krista i 1500 poslije Krista, određeni broj Bantu skupina premješta se u Ruandu, i počinje krčiti šumsko zemljište za dobivanje drva za stanovanje i poljoprivredno zemljište. [5] [4] Plemena Tutsi doseljela su se na današnji teritorij oko Velikih jezera Afrike prije 400 godina sa šireg teritorija Nila. Političke granice povučene nekoliko stoljeća kasnije podijelile su tradicionalna etnička područja Tutsija i Hutua na pet država: Ruandu i Burundi te istočnu kongoansku pokrajinu Kivu, dok rubna područja pripadaju Ugandi i Tanzaniji. Kao pastirski narod s razvijenom vojničkom aristokracijom, Tutsiji su pokorili Hutue i narod Twa te uspostavili feudalnu monarhiju. Ovu teoriju je dio povjesničara danas napustio, te smatraju kako je suvremena etnička podjela Ruande proizišla iz socijalnog raslojavanja u pretkolonijalno doba. Kolonizacija u 19. st. dodatno je zbližila skupne identitete zapadnim konceptom nacije i rase. Tako su prvi misionari koji su pohodili središnju Afriku na prijelazu u 20. st. Tutsije smatrali tzv. hamitskim narodom zbog visokog rasta i svjetlije pigmentacije kože, zbog čega su bili "predodređeni" za vladajuću ruandsku rasu. Hutue su zbog srednjeg rasta i jače građe držali bantuidima, dok su pripadnike naroda Twa smatrali dijelom pigmejske skupine zbog niska rasta i izrazito tamne boje kože. Uoči genocida početkom devedesetih u Ruandi je živjelo oko 7 000 000 ljudi, od čega je bilo 85% Hutua, 14% Tutsija te 1% pripadnika naroda Twa.

Povjesničari imaju nekoliko teorije o prirodi Bantu migracija: Jedna teorija je da su prvi doseljenici bili Hutu, a Tutsiji migrirali kasnije i formirali jasnu rasnu grupu, možda kušitskog podrijetla [6]. Alternativna teorija je da je migracija bila spora i odmjerena iz susjednih krajeva, s dolaznim grupama koje nose visoku genetsku sličnost s onima utvrđenim[7] te se integriraju u, a ne osvajaju postojeće društvo. [8] [4] Prema ovoj teoriji, razlika između Hutua i Tutsiji je nastala kasnije i nije bila na rasnoj, već prvenstveno na klasnoj osnovi gdje su Tutsi bili stočari a Hutu su obrađivali zemlju. [9][10] Vrijedno je spomenuti da se riječ Tutsi izvorno koristila za opisivanje statusa "osobe bogate stokom , a kasnije jenapredovala postavši "termin za elitnu skupinu u cjelini '. "[11] Hutu, Tutsi i Twa u Ruandi dijele zajednički jezik kolektivno poznat kao Banyarwanda.[12]

Stanovništvo je sraslo, najprije u klanove (ubwoko), [13], a zatim, oko 1700., na oko osam kraljevstva. [14] Jednim od kraljevstava, kraljevstvo Ruande, vladao je Tutsi Nyiginya klan, koji postaje sve više dominantan od sredine osamnaestog stoljeća [15] i proširuje se kroz proces osvajanja i asimilacije, [16] postižući svoj najveći opseg pod vlašću kralja Kigelija Rwabugirija. Rwabugiri je proširio kraljevstvo na zapad i sjeveru [17][15] i pokrenuo upravne reforme; to je uključivalo ubuhake, u kojima su Tutsi koji su posjedovali stoku imali povlašten status, prema Hutu ili Tutsi klijentima u zamjenu za gospodarske i osobne usluge, [18] i uburetwu, kulučki sustav u kojem Hutui su bili prisiljeni raditi za Tutsi poglavice. [17] Rwabugirijeve promijene produbile su socio-ekonomske podjele i podjele moći između Hutua i Tutsija.[17]

Kolonijalna vlast

Berlinska konferencija 1884. dodijelila je teritorij Njemačkom Carstvu [19] koje je započelo politiku vladanja preko kraljevine Ruande; ovaj sustav je za prednost imao to što je omogućavao kolonizaciju s malim brojem vojnih postrojbi iz Europe. Europski kolonizatori, uvjereni da su se Tutsi doselili u Ruandu iz Etiopije, vjerovali su da su Tutsi bjeliji od Hutua i stoga rasno superiorni i bolje prilagođeni za vođenje kolonijalnih upravnih poslova. [20] Kralj Yuhi V. Musinga [21] pozdravio je Nijemce, koje je koristio za jačanje svoje vlasti. [22] Belgijski snage preuzele su kontrolu nad Ruandom i Burundijem tijekom Prvog svjetskog rata, a Liga Naroda je zemlju formalno predala belgijskoj upravi tijekom 1919. [23]

Belgijanci su u početku nastavili njemački stil upravljanja preko monarhije, ali od 1926. godine počeli politiku izravnije kolonijalne vladavine u skladu sa sustavom koji se koristio u Belgijskom Kongu. [24] [25] Pojednostavljeni sustav poglavica, smanjenje njihovog broja i koncentracijom u rukama Tutsija,[26] proširio je razmjer i opseg uburetwa, [27] i nadzirao proces agrarne reforme od strane šefova Tutsi, prilikom čega su ispaše na područjima koja su tradicionalno nadzirali kontrolom Hutu kolektivi oduzete i privatizirane, uz minimalnu naknadu. [26] Tijekom 1930-tih, Belgijanci uvode velike projekte u području obrazovanja, zdravstva, javnih radova i nadzora poljoprivrede. [28] Tako je zemlja modernizirana ali nadmoć Tutsija je ostala, ostavljajući Hutue obespravljenima i podložnima velikim razmjerima prisilnog rada. [29] Godine 1935. Belgija uvodi osobne iskaznice označavajući svakog pojedinca kao Tutsi, Hutu, Twa ili Naturalizirani. Iako je ranije bilo moguće za posebno bogate Hutue da postane počasni Tutsi, osobne iskaznice su spriječavale daljnje kretanje između klasa [30] Katolička crkva je postala sve važnija u Ruandi, budući da se Belgijska vlada oslanjala na znanje klera o lokalnim temama. Mnogi Ruanđani su postali katolici poradi napredovanja u društvenoj hijerarhiji. [31]

Odnosi među narodima nakon neovisnosti

Nakon Drugog svjetskog rata, u Ruandi je počeo rasti pokret za emancipaciju Hutua, [32] potaknut povećanjem ogorčenosti uslijed međuratnih socijalnih reformi, ali i sve većim simpatijama za Hutue unutar Katoličke crkve. [33] Katolički misionari sve više gledaju sebe kao odgovorne za osnaživanje potlačenih Hutu nego Tutsi elite, što vrlo brzo dovodi do stvaranja značajnog Hutu klera i obrazovane elite koja pruža novu protutežu uspostavljenom političkom poretku. [33] Monarhija i istaknuti Tutsiji osjetili su veći utjecaj Hutua i počeli su agitirati za hitnu neovisnost pod vlastitim uvjetima. [32] Godine 1957, grupa Hutu znanstvenika napisala je "Bahutu manifest". To je prvi dokument u kojem se obilježavaju Tutsi i Hutu kao zasebne rasa i prizivao je prijenos moći s Tutsija na Hutua na temelju onoga što je nazvano "statistički zakon". [34]

Dana 1. studenog 1959., potpoglavicu Dominiquea Mbonyumutwu, napali su u Kigaliju pristaše pro-Tutsi stranke. Mbonyumutwa je preživio, ali počele su se širiti glasine da je ubijen. [35] pa su Hutu aktivisti odgovorili ubijajući Tutsije, bilo elitu bilo obične civile, označavajući početak revolucije u Ruandi. [36] Tutsi su uzvratili vlastitim napadima svoje, ali ovah put Hutu snage su imale punu podršku belgijske uprave koja htjela dokinuti dominaciju Tutsija.[37] [38] Početkom 1960. godine, Belgijanci zamjenjuju većinu Tutsi poglavica s Hutu i organiziraju općinske izbore čiji je ishod bila uvjerljiva Hutu većina. [37] Kralj je svrgnut, stvorena je republika pod vodstvom Hutua, a zemlja je postala neovisna 1962. godine [39]

Kako je revolucija napredovala, Tutsiji su počeli napuštati zemlje kako bi izbjegli Hutu čistke, naseljavajući se u četiri susjedne zemlje: Burundi, Ugandu, Tanzaniju i Zair [40] Ovi prognanici, za razliku od Banyarwanda koji su migrirali u pretkolonijalno i kolonijalno doba, smatrani su izbjeglicama u svojim zemljama domaćinima, [41] te su počeli gotovo odmah agitirati za povratak u Ruandu [42] Formiraju oružane skupine, poznate kao inyenzi (žohari), koji pokreću napade u Ruandu. Ti napadi su su uglavnom neuspješni, što je dovelo do daljnje odmazde u vidu ubijanja Tutsija i još većim brojem Tutsi prognanika. [42] Do 1964. godine, više od 300.000 Tutsija je pobjeglo,te su bili prisiljeni ostati u progonstvu za sljedeća tri desetljeća. [43] Pro-Hutu diskriminacija se nastavila u samoj Ruandi, iako se nasumično nasilje protiv Tutsija smanjilo nešto nakon državnog udara godine 1973., koji je doveo predsjednika Juvénala Habyarimanu na vlast. [44]

S 408 stanovnika po četvornom kilometru gustoća naseljenosti Ruande je među najvišima u Africi. Stanovništvo Ruande je poraslo sa 1,6 milijuna stanovnika godine 1934. na 7,1 milijuna u 1989., što je dovelo do natjecanja za zemlju. Povjesničari poput Gérarda Pruniera vjeruju da se genocid iz 1994. može djelomično pripisati gustoći naseljenosti. [45]

Građanski rat u Ruandi

Paul Kagame, zapovjednik RPF

Tijekom 1980-tih, skupinma od 500 izbjeglica iz Ruande u Ugandi, na čelu s Fredom Rwigyemom, borila se s pobunjenom Nacionalnom vojskom otpora. Ti su vojnici ostali u ugandskoj vojsci slijedeći Musevenijevu inauguraciju za predsjednika Ugande, no istovremeno je počeo planirati invaziju na Ruandu putem tajnih mreža u redovima vojske. [46] U listopadu 1990. godine, Rwigyema je vodio skupinu od preko 4.000 [47] pobunjenika iz Ugande, napredujući 60 km u Ruandu pod zastavom u Ruandske Domovinske fronte (RPF). [48] Rwigyema je ubijen trećeg dana napada, [49] a Francuska i Zair su rasporedili snage za potporu u vojsci Ruande, što im je omogućuje otjerati napadače. [50] Rwigyemin zamjenik Paul Kagame je preuzeo zapovjedništvo snaga RPF, [51] organizirajući taktičko povlačenju kroz Ugandu do Virunga planina na području sjeveru Ruande. [52] Odatle je ponovo naoružao i reorganizirao vojsku, te provodio prikupljanje sredstava i novačenje iz Tutsi dijaspore. [53]

Kagame je ponovno započeo rat u siječnju 1991. godine, s iznenadnim napadom na sjeverni grad Ruhengeri. RPF je zauzela grad, koristeći element iznenađenja, te ga držala jedan dan prije odlaska u šumu. [54] Sljedeće godine, RPF je vodila gerilski rat tipa "udari i bježi", zauzimajući neka pogranična područja ali ne postižući značajne dobitke protiv vojske Ruande. [55] U lipnju 1992. godine, nakon formiranja višestranačke koalicijske vlade u Kigaliju RPF je najavila prekid vatre i počela pregovore s vlastima Ruande u Arushi, Tanzanija. [56] Početkom 1993., formiralo se nekoliko ekstremističkih Hutu skupina koje su počele kampanja nasilja velikih razmjera protiv Tutsija. [57] RPF je uzvratila suspenzijom mirovnih pregovora i pokretanjme velikog napada, dobivanjem velikih zemljišnih posjeda na sjeveru zemlje. [58] Mirovni pregovori su se konačno nastavili u Arushi; dobiveni set sporazuma, poznati kao Arusha sporazum, potpisani su u kolovozu 1993. godine i dali su RPF pozicije u široko zasnovanoj prijelaznoj Vlade (BBTG) i nacionalnoj vojsci. [59] [60] U zemlju je stigla Misija Ujedinjenih naroda za pomoć Ruandi (UNAMIR), mirovne snage, a RPF je dobila bazu u nacionalnoj zgradi parlamenta u Kigaliju, za uporabu u uspostavi široko zasnovane prijelazne Vlade. [61]

Pokret Snaga Hutu

U prvim godinama Habyarimanina režima, došlo je do većeg ekonomskog prosperiteta te smanjenja nasilja protiv Tutsija. [46] Mnogi tvrdolinijaški protivnici Tutsija su, međutim, ostali, uključujući i obitelj prve dame Agathe Habyarimana, koji su bili poznati kao akazu ili klan de Madame, [62] a predsjednik se oslanjao na njih kako bi održao svoj režim. [63] Kada je RPF pokrenula invaziju 1990. godine, Habyarimana i tvrdolinijaši su iskoristili strah stanovništva kako bi unaprijedili anti-Tutsi agendu [64] koja je postala poznat kao Snaga Hutu moći. [65] Skupina vojnih časnika i članova vlade, pokrenula je časopis Kangura, koji je postao popularan širom zemlje. [66] Časopis je objavljivao anti-Tutsi propagandu, uključujući i Deset Hutu zapovijedi, jedan eksplicitan set rasističkih smjernica uključujući označavanje Hutue u braku s Tutsima kao "izdajnike". [67] Godine 1992, tvrdolinijaši su osnovali stranku "Koalicija za obranu Republika (CDR), povezanu s vladajućom strankom, ali više udesno, koja je promovirala agendu koja je kritizirala predsjednika zbog navodn "mekoće" u postpuanju s RPF. [68]

Nakon sporazum o prekidu vatre iz 1992. godine, određne broj ekstremista u Vladi i vojsci Ruande počeo je aktivnu urotu protiv predsjednika, zabrinut mogućnošću uključivanja Tutsija u vlast. [69] Habyarimana je pokušao ukloniti tvrdolinijaše s visokih vojnih položaja, ali samo djelomično uspješna; akazu suradnici Augustin Ndindiliyimana i Theoneste Bagosora ostaju na jakim mjestima, osiguravajući tvrdolinijaškoj obitelj vezu na vlasti. [70] Tijekom 1992., tvrdolinijaši provode pohode lokaliziranih ubijanja Tutsija, što je kulminiralo u siječnju 1993. godine, kad ekstremisti i lokalne Hutui ubili oko 300 ljudi. [57] Kada je RPF nastavlila neprijateljstvima u veljači 1993. godine, naveli su ta ubojstava kao primarni motiv, [71], ali je njegov učinak je bio povećanje potporu ekstremistima među Hutu stanovništvom. [72]

Od sredine 1993. godine, pokret Snaga Hutua je predstavljao je treću po veličinu snagu u politici Ruande, osim Habyarimane vlade i tradicionalne umjerenu opozicije. [65] Osim CDR, nema stranke koja je isključivo bila dio tog pokreta. [73] Umjesto toga, gotovo svaka stranka je bila podijeljena na "umjerena" i "jaka" krila, sa članovima oba tabora koji tvrde da predstavljaju legitimno vodstvo te stranke. [73] Čak je i vladajuća stranka sadržavala jako krilo, koji se sastoji od onih koji su se protivili Habyarimanoj namjeri potpisivanja mirovnog sporazuma. [74] Pojavilo se nekoliko paravojnih skupina radikalne mladeži, priključenih jakom stranke. Ovi su uključivali Interahamwe, koji se priključio vladajućoj stranci, [75] i CDR-ov Impuzamugambi. [76] Milicija mladeži je počela aktivno provoditi masakre diljem zemlje. [77] Vojska je trenirala paravojske, ponekad u suradnji s Francuzima, koji su bili nesvjesni njihove prave svrhe. [76]

Other Languages
azərbaycanca: Ruanda soyqırımı
беларуская: Генацыд у Руандзе
български: Геноцид в Руанда
Esperanto: Ruanda genocido
Bahasa Indonesia: Genosida Rwanda
Bahasa Melayu: Genosid Rwanda
Nederlands: Rwandese genocide
davvisámegiella: Rwanda álbmotgoddin
srpskohrvatski / српскохрватски: Genocid u Ruandi
Simple English: Rwandan genocide
slovenčina: Rwandská genocída
slovenščina: Ruandski genocid
српски / srpski: Геноцид у Руанди
українська: Геноцид у Руанді
oʻzbekcha/ўзбекча: Ruandadagi genotsid